Solidarna kafica
Preko ramena > Kulturni dodatak > Film: U bioskopu okrutnosti igra „Gospodar muva” - Sve je počelo s Artaudom...

Film: U bioskopu okrutnosti igra „Gospodar muva”

Sve je počelo s Artaudom...

Autor Katarina Starčević 2012/3/29 : Tekstovi istog autora

Antonin Artaud tridesetih je godina prošloga stoljeća ustao protiv divljenja remek-djelima, protiv tradicije i njezinih pisanih tekstova i zamislio je neko novo kazalište. Zamislio je kazalište koje će gledatelja iz uspavanosti tim remek-djelima uvući u samu predstavu i razbuditi njegove osjećaje prirodnim sukobima koje će mu prikazati. Artaud je zamislio „teatar okrutnosti”.

Kako je smatrao da narod, publika, prije svega misli čulima, ta čula treba imati na umu pri stvaranju predstave. Treba zadovoljiti oči i uši gledatelja korištenjem svih raspoloživih zvukova i titranja zračnih struja – a ne samo uobičajenim govorom. Zato je smatrao da treba odbaciti tekst i prakticirati jezik za koji je htio da bude na pola puta između pokreta i misli. A kazalište će tako, jezikom koji publika razumije, a ne zastarjelim, prošlim tekstovima, prikazati pravi život: dobro ili vanjsku stranu, i zlo ili unutrašnju stranu. Kazalište neće težiti da ljudima prikaže ono što im se sviđa, nego stvarnost. Peter Brook je o Artaudu zapisao: Želio je da teatar sadrži sve što se inače čuva za zločin i rat. Želio je publiku koja bi odbacila oružje i dopustila da bude probijena, šokirana, zatečena i silovana, tako da se istodobno može ispuniti snažnim novim nabojima. Na takvu je publiku računao i sam Brook, premjestivši središte zbivanja u novi medij: film.

Bioskop okrutnosti

Šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća dolazi vrijeme takozvana „bioskopa okrutnosti”, uz koje se vežu imena poput Luisa Bunuela i Alfreda Hitchcocka. Pojavljuju se filmovi ispunjeni uznemirujućim prikazima nasilja, silovanja i mučenja, prikazima ljudske sklonosti zločinu, erotizmu, divljaštvu. Slijedeći Artauda, uvlačili su gledatelje u sebe pozivajući ih na emocionalnu identifikaciju – i na skidanje krinki civilizirana pretvaranja. Kino, odnosno film, naziv „okrutno” zaslužilo je svojim odbacivanjem vjere u razum, a, kao u Artauda, publiku iz uspavanosti budi zastrašujućim slikama koje gleda, te raskrinkava ono barbarsko što postoji u svakom čovjeku.

U mračnoj atmosferi toga razdoblja nastaje film Petera Brooka, Gospodar muva/Lord of the flies (1963.). Petnaest godina nakon Antonina Artauda, Brook eksperimentira s njegovom idejom, iako je tvrdio da Artaudove zamisli ne možemo primijeniti, a da ih ne iznevjerimo. U ekranizaciji romana Williama Goldinga on ipak čini upravo to.

Gospodar muva

Početne minute filma Gospodar muva obilježavaju fotografije škole (uz pozadinsko mrmljanje zadataka iz matematike i riječi na latinskom jeziku), fotografije učenika, učitelja, Big Bena, aviona, te pada aviona, slijedom kojim nas ukratko uvode u priču o tridesetak engleskih dječaka koji doživljavaju zrakoplovnu nesreću negdje iznad Pacifika. Sudbina, ili kako god to nazvali, umiješala je svoje prste na početku (ali i na kraju filma), te nesreću preživljavaju samo dječaci i niti jedan odrasli.

Gospodar muva, filmNasilje u tragovima

Našavši se na napuštenom otoku, bez ikakva nadzora, umjesto možda očekivana straha od nepoznatog i zbog prilično bezizgledne situacije za spas, u dječaka vidimo smijeh i razigranost. Oslobođenost školske i roditeljske stege rezultira igrom i bezbrižnošću. Jedini glas razuma i svojevrsni odrasli u tijelu djeteta jest Svinjče (nazvan tako zbog svoje krupne građe). Osim što dojam odraslog ostavlja svojim fizičkim izgledom (naočale, uljudnost), Svinjče jedini trezveno razmišlja o njihovoj situaciji, dok se ostali zabavljaju. No on zbog svoje nepopularnosti ne dolazi u obzir kao vođa skupine, nego je za to ulogu većinski izabran očito omiljeni Ralph. Ralphov suparnik u izboru i ujedno jedini dječak u kojem se naslućuju tragovi nasilja od samog dolaska na otok jest Jack, vođa zbora. Budući da nije navikao da mu naređuje netko njegovih godina, on odlučuje postati lovac (nije slučajno izabrao baš tu ulogu) – odmah mu se pridružuje zbor te on ponovno ima priliku biti „šef”. Nasilje postaje izraženije nekoliko dana poslije (u drugih jednako kao i u njega): iako i sam isprva inzistira na utvrđivanju pravila kojih će se svi pridržavati, njegove odlučne izjave o tome kako su oni ipak Englezi, a ne divljaci zastrašujuće blijede već nakon prva lova na divlju svinju. Zbor koji je do tada pobožno, u svojim odorama marširajući plažom, pjevao Kyrie Eleison, sada jednako složno pjeva: Udari je! Ubij svinju! Rasijeci joj vrat!

Neizbježnost preobrazbe

Promjena okruženja potaknula je unutarnje promjene likova. Daleko od civilizacije, na mjestu gdje sami sebi kroje pravila, a autoritet im je jedan od njih, dječaci su svakim danom gubili sve više od svoje engleštine. Beton i kuće zamijenile su plaža i šuma, a učenje, lov i preživljavanje. Srušivši se na pusti otok, vratili su se tisuće godina unazad. I nisu samo lovci postali divljaci. Nakon što se to odrazilo na izvanjskom (njihovim raščupanim kosama, poderanim i prljavim hlačama i majicama, zamazanim licima), počelo je istrebljivanje unutarnjih ostataka kulture. Već je prvo nepoštivanje pravila i zanemarivanje dužnosti (Jackovo) unijelo kaos, uzrokovalo svađe i Jackovim odbacivanjem Ralphove vlasti završilo podjelom dječaka na dvije skupine. U nametanju vlastite volje nije bilo mjesta za civilizirani razgovor i kompromisni dogovor. Jack, koji je od samoga početka u sebi nosio klicu nasilja, proširio je razdor među zajednicom, a odabir uloge lovca pokazao se odlučujućim: za razliku od Ralpha, on je svojim sljedbenicima mogao pružiti hranu i zaštitu. Većina djece odlazi od Ralpha i maskirajući svoje lice prirodnim bojama, pridružuje se Jackovom klanu. Odsada vrijedi samo jedan zakon: preživljavaju najjači.

Ključni trenutak: drugo lice

Dječaci s maskama, plešući ili sjedeći oko večernje vatre, pušeći, pjevajući i udarajući ritam lupanjem štapova o kamenje ostavljaju dojam karnevalske noći u kojoj je sve dopušteno i kojom vladaju niske strasti. Tada je životinjska preobrazba potpuna, a dječačka se pjesma pretvara u urlike, skvičanje i zvjerske zvukove, očigledno podsjećajući na majmune, kao što na njih podsjeća i neobično izvijanje tijela u plesu, te stereotipno jedenje banana. Čini nam se da film Stanleyja Kubricka 2001: Odiseja u svemiru gledamo unazad i početak čovječanstva postaje njegov kraj. U ovim čudnovatim zvukovima, pokretima i izrazima lica koje dječaci proizvode pronalazimo taj Artaudov jezik u kojemu nisu potrebne riječi da bismo komunicirali, ali koji nas, baš zbog nedostatka riječi kao dijela kulture i civilizacije, svrstava među životinje. A kada u zanosu toga pomahnitalog obrednog plesa svi zajedno ubiju Simona, jednoga od dječaka, koji im se približavao iz šume, zamjenjujući ga za zvijer koju su umislili kao "prijetnju", ostvaruju se Simonove riječi izgovorene ranije: Možda smo mi zvijer.

Sljedeći je na redu Svinjče, jedini koji među njima nosi naziv po životinji, ali se uspio othrvati animalnom u sebi. Ovaj je put to ubojstvo svjesno, a Artaud kaže kako upravo svijest daje izvršenju svakog životnog čina boju krvi, te ističe da okrutnosti nema bez svijesti. Ovaj je put to bez mraka i razularenog plesa kao opravdanja za pogrešku: kako su učenje zamijenili lov i preživljavanje, tako je igru zamijenilo ubijanje. Ostavši potpuno sam, Ralph bježi od Jackova pobješnjela plemena.

Izlaz iz dima

Dok Ralph bespomoćno i preplašeno luta otokom pokušavajući izbjeći strašnu kaznu koju su mu namijenili donedavni prijatelji, oni pale šumu kako bi ga vatrom i dimom istjerali van. Zalutavši među granama drveća i dimom, prestravljeno traži izlaz iz te zagušljive zamke. Izbivši na plažu, za sobom čuje već poznatu pjesmu plemena (Udari je! Ubij svinju! Rasijeci joj vrat!) koja se uspinje snažnim crescendom dok on uspaničeno pokušava još jednom potrčati. Tada se ponovno upliću prsti sudbine i priča se razrješava onim što nazivamo deus ex machina: naime, odjednom se pojavljuje petorica časnika, čiji dolazak isti tren guši zlokobnu pjesmu. S vatrom za leđima i maskiranim tijelima, u prisutnosti odraslih djeca ponovno postaju djeca. U pozadini ponovno pjevaju Kyrie Eleison.

Gospodar muva, iako je okarakteriziran kao pustolovni film, iako glavne uloge pripadaju djeci i iako je glazba za gotovo čitava filma vesela i prpošna, prvenstveno nam pokazuje brutalnost koja se probija kroz taj radosni dječji svijet i u potpunosti mu se suprotstavlja. Prikazavši najniže ljudske porive, ono zvjersko i loše u svima nama, Brook je prikazao i dio onoga što je Artaud zamislio. Burne su reakcije na film i negodovanja zbog straha da nasilne scene ne potaknu nasilne misli u gledatelja potvrdile Artaudove pretpostavke o utjecaju takva sadržaja na gledatelje. On nas uznemiruje i sposoban nas je probuditi iz uspavanosti u koju smo zapali gledanjem samo onoga lijepoga, napravljenoga tako da nam se svidi.

Google oglas
Pratite Preko ramena na
Preko ramena - komentari

Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne predstavljaju stavove autora teksta ili uredništva.

Sveže i mirišljavo
cenzura u srbiji.jpg Cenzura
NN
2015/10/16
Italijanska prezimena Čovek se stvarno zove – Mrki Medved!
Milutin Mtrović
2015/4/9
Nafta Rusija i nafta: „Iracionalna prinuda“
Milutin Mitrović
2014/12/1
Vitamini Zašto mislimo da su nam vitamini potrebni
Katarina Marinković
2014/11/20
Nokia 3310 Nokia 3310 - Ikona brenda koji nestaje
Mobitel
2014/11/19
Marketing
Nova godina 2017 u Beograd
Društvance
U međuvremenu
Prijatelji
Srbovanje

Forma keramika

Putospektiva

U zdravom telu, vodič kroz zdrav život

Mobitel