Solidarna kafica
Preko ramena > Kulturni dodatak > Filosofske sjenke plesa - Ples kao teorija

Filosofske sjenke plesa

Ples kao teorija

Autor Nenad Obradović 2012/2/22

„Filozofski diskursi, kao i u suvremenoj umjetnosti u cijelosti,
sudjeluju u samoizgradnji i priznavanju suvremenog plesa.”
Véronique Fabbri



Ples u svojim povijesnim okvirima doima se kao neuhvatljiva percepcija pokreta počesto skrajnuta na margine kako umjetničkog tako i teorijskog diskursa. U svakom povjesnom trenutku ples je zapravo odražavao sliku svijeta koji ga je okruživao i emanirao svojevrsnu izloženost tijela koja se shvatala na različite načine, u različitom povjesnom i društvenom okruženju. Poseban nedostatak u razumjevanju plesa nalazio se u nedovoljno razvijenoj teoriskoj terminologiji plesa te se može rijeći da ples kroz istoriju nema izgrađen svojstveni teorijski identitet koji bi poslužio kao uzor.

Iako je bile teorijskih naznaka razumjevanja plesa od antičke Grčke tek je XX stoljeće iznedrilo posebne plesne teorije koje su sa sobom nosile i različite, počesto proturečne, plesne naracije. Izronjen iz različitih povijesnih mistifikacija i kulturnih modela, svoj je najveći procvat ples doživio u XX stoljeću koji je prema riječima francuskog koreografa Mauricea Bejarta „stoljeće plesa”. Iako se sa plesom stoljećima živjelo, preciznije definicije plesa ili pokušaji definiranja plesa događaju se u prvim decenijama XX stoljeća sa novim teorijskim određenjima, prije svega pojma tijela, u filosofiji, antropologiji i teatarskoj praksi. Nova plesna tumačenja nastaju kao rezultat emancipiranja tijela i estetizacije tjelesnih pokreta. Tako se suvremeni ples doima kao „čisti akt metamorfoze” (Sokrat) u umjetničkoj praksi i umjetnička disciplina pokreta u teorijskoj praksi koja svoju pozornost usredotočuje na tijelo koje se nalazi u rasponu od discipliniranog tijela (Fuko) do tijela koje vlada očiglednom kompleksnošću, kontingencijom i nestalnošću (Michel Bernard). „Istoriju savremenog plesa (od početka XX veka do prvih godina XXI veka) zato vidimo kao istoriju konstruisanja fikcionalnih identiteta plesa kao umetnosti u odnosu na balet, u odnosu na konstitucije plesne umetnosti i u odnosu na mehanizme prikazivanja, izražavanja i konstruisanja tela u savremenim kulturama Zapada.” (Istorije i istorijske naracije, Fragmentarne istorije plesa u XX i početkom XXI veka, časopis TKH, broj 4, str. 7)

Od filosofije do tijela ili ples je misao

Njemački filosof Friedrich Nietzsche (1844-1900) ostao je upamćen najviše kao pisac i mislilac, ali se nepravedno njegova misao zapostavlja kada je riječ o teoriji umjetnosti. Naime, njegova je filosofija u biti umjetnička vještina što se može vidjeti u njegovom velikom uzdignuću umjetnosti iznad racionalnosti ali i po njegovim filosofskim iskazima. Nietzsche svoju filosofiju i označava kao artističku metafiziku tvrdeći da nam je umjetnost potrebna da ne bismo umrli od istine. Unatoč njegovom sustavnom bavljenju umjetnošću (osobito plesom) njegova su razmišljanja došla do izražaja tek koncem XX stoljeća i moglo bi se rijeći da pretstavljaju osnovu za razvoj plesnih teorija. Izabela Huber u svojem eseju pod naslovom „Nietzscheova shvaćanje plesa i tijela u svetlu suvremenih plesnih i tjelesnih orijentisanih psihoterapija” piše: „Ples za Nietzschea nije iznimni događaj koji ostaje u sferi umetničkog ili kultno-religijskog, već afirmativna životna praksa, ples je sastavni deo jedne nove Nietzscheanske ars vivendi, čiji je temeljni postulat: reći bezuslovno da svim stranama života. Taj stav je inače jedan od najsnažnijih therapeuticuma koje je otkrila psihoterapija dvadesetog veka (vidi napr. knjigu koju je austrijski psihijatar i tvorac logoterapije, Viktor Frankl napisao po izlasku iz koncentracionog logora „Reči da životu uprkos svemu” 27). Tako Zaratustra propoveda: „Izgubljen neka nam izgleda dan u koji se nije bar jedanput igralo! Lažna neka bude za nas svaka istina uz koju nije bile bar malo smeha!” Nietzsche ples vidi kao dokaz istine, ponajviše o životu i postaje inspiracija brojnim psiholozima koji ples vide kao aktivnost koja čovjeka uvodi u tok (psihološko stanje koje se odlikuje izrazitom srećom i lakoćom).

U teorijskim diskursima značajno mjesto u povijesti plesa zauzimaju imena koja su o plesu i pokretu počela promišljati na drugačiji način. Među njima svakako istaknuto mjesto zauzima François Delsarte (1811-1871), francuski profesor glazbe i teorije plesa koji je među prvima započeo istaživanje odnosa između plesa i subjekta koji se izražava plesom. Delsarte je u svojim teorijama primjenjivao posebne tjelesne vježbe potencirajući prvenstveno glas i pokret kao uzajamne potencijale koje si dopunjuju. Kao učitelj izvršio je snažan i presudan utjecaj na plesače i koreografe kao što su Isadora Duncan, Martha Graham, Ted Shawn i Rudolf Laban.

Rudolf Laban (1879-1958), njemački koreograf i plesač zabilježen je u povjesti plesa kao koreograf poslije koga plesni pokret nema granica. Laban je među prvima odstupio od klasičnih tjelesnih stega (ponajviše u baletu) da bi u svoja djela uveo naglašeni pokret, mimiku i gimnastiku. Laban svojom tvrdnjom da plesati može svatko donosi postepenu masovnost plesa koja na taj način postaje igra za sve, bez izuzetka. Pored postupne analize pokreta i njegove percepcije (utjecaj na pojavu ekspresionističkog plesa) Laban u plesnu teoriji uvodi i pojam kinetografija koji predstavlja sistem bilježenja pokreta.

Martha GrahamPosebno važan momenat u povjesti plesa predstavljaju četrdesete godine XX stoljeća kada Amerika postaje središtem novih umjetničkih tendencija koje u plesu znače sasvim radikalan i inovativan izraz koji odbacije ustaljene forme pokreta. Martha Graham (1894-1991) svojim je plesnim točkama pokušavala uspostaviti vezu između izvođenja i tjelosnosti apostrofirajući posebice rod i seksualnost te aktualizirajući problem rasne segregacije, klasne diskriminacije i slobode. U svojim je plesnim točkama žensko tijelo ispoljila kao ogoljenu individu slobode, čvrstu i nepokolebljivo jaku, što je bio veliki pomak u dotada već poznatim prikazima žene kao slabijeg partnera čija se plesna kreacija mora odlikovati estetskim mjerilom tjelosnosti tj. plesačica obavezno mora biti objekat za gledanje, lijepa žena. Radikalan rez sa takvom praksom Marta Graham napravila je svojim koreografskim i plesnim izvedbama koje plesna teoretičarka Džulija Folks u svojoj knjizi Moderna tijela: ples i američki modernizam od Marte Grejam do Alvina Ejlija izdvaja kao najznačajniji pomak u modernoj plesnoj umjetnosti.

Ted Shawn (1891-1972), američki igrač i koreograf u svojim se radovima ponajviše poziva na Delsarta prikazujući posebno jaka i muževna muška tijela. On u svojim tjelesnim izričajima ples otvara ka novoj percepciji muškog igrača (popularizuje igrače homoseksualne orjentacije) ali i ka percepciji poruke plesa. Naime, pored toga što su „njegovi igrači izvajane atlete kroz čiji ples on slavi snagu i ljepotu muškog tijela” on u svojim koreografijama ples otvara ka drugosti koristeći se plesnim stilizacijama vanevropskih ili orijentalnih plesova.

Paul Valéry (1841-1945), francuski esejista i filosof, u svojem eseju iz 1938. pod naslovom Filosofija plesa daje iscrpnu filosofsku analizu plesa pokušavajući približiti ove dvije umjetnosti življenja. Tako Valéry konstatira da svaka umjetnička kreacija nije toliko kreacija djela, koliko kreacija potrebe za djelima definirajući ples kao odnos spram ljudskog tijela. Valery piše: „Ples je ozbiljna stvar i u nekim aspektima veoma poštovana. Svaka epoha koja je razumjela ljudsko tijelo, ili koja je barem oćutila osjećaj misterija tog ustroja, njenih izvora, njenih granica, kombinacija energije i senzibiliteta koje u tijelu postoje, svaka ta epoha njegovala je, obožavala je Ples.”

U eseju Ples kao metafora misli Alain Badiou izvodi zaključak o šest osnovnih načela u odnosu između misli i djela i to: neminovnost prostora, anonimnost tijela, izbrisana sveprisutnost spolova, sustezanje samog sebe, nagost i apsolutni pogled. Kako se u ovim okvirima ples doima, po Badiou, kao povijest egzaktnosti vrtoglavice očito je da Badiou svojim esejom otvara kratku povijest budućnosti plesa.

U suvremnoj plesnoj teoriji važno mjesto zauzima francuska plesačica i teoretičarka plesa Laurence Louppe. Njezina knjiga Poetika suvremenog plesa postaje okvir za plesnu teoretizaciju i razumjevanje povjesti plesa. Pokušavajući da odgovori na pitanje koliko se može na ples primijeniti misaoni instrumentarij koji mu ne pripada Louppe čitaocima donosi uzbudljivu plesnu studiju u kojoj se posebice apostrofira suvremeno plesno djelo koje treba promatrati „kao čitanje svijeta po sebi…kao oružje protiv nepravde i stereotipa”. Kako piše Maja Đurinović, hrvatska plesna kritičarka: „Louppe pleše oko postavljene teme, kombinira i sučeljava mnoga i razna znanja i iskustva teorijske literature, scenskih djela i umjetničkih programa.”

The Bates Modern Dance Company

The Bates Modern Dance Company

Tijelo kao osobna stvarnost

Suvremeno plesno tijelo nije objekt. Tijelo se ističe svojim osobenim efektima i odrazima te tako u suvremnom plesu postaje vidljivo tijelo koje se iskazuje silovitim i efektnim pokretima ili samozatajnim odrazima. Tako se tijelo više ne doživaljava kao biološka tvorevina koja nema veze sa umom i u kazalištu ono postaje subjekt koji svojom izvedbom ukida objekt. Stoga se danas, kao posebno važan teorijski okvir, uzima analiza tijela kao plesnog modela i oslonca. Hans-Thies Lehman piše: „U kazalištu ono (telo) vrednost je za sebe i kao takvo može da stekne jednu posebnu prisutnost, silinu, sopstveni potencijal opaženosti, značajnost.” Začudno plesno tijelo postaje analiza samo za sebe iskazujući svoje umjetničke potencijale kao zasebne filosofske sjene koje prate individu (plesača). Moderno tijelo kroz plesni izraz iskazuje se kao scenska otuđenost, distancirano jaka između erotike i politike (žene) i ranjivosti i muževnosti (muškarci). I pored ponuđenih analiza koje su nastale kroz teorijske plesne prakse tijelo ostaje uvijek pod znakom pitanja.

Michel Foucault u eseju Utopijsko tijelo piše: „Nerazumljivo tijelo, tijelo u koje se može prodrijeti, tijelo neprozirno, tijelo otvoreno i zatvoreno. Utopijsko tijelo. U jednom smislu apsolutno vidljivo tijelo: znam vrlo dobro kako je kad me netko drugi gleda od glave do pete. Znam kako je kad netko špijunira odostraga, nadzire preko ramena, iznenađuje me kad to najmanje očekujem. Znam što znači biti gol. A ipak, to tijelo koje je toliko vidljivo, ujedno se i povlači, zarobljeno svojevrsnom nevidljivošću od koje ga nikada neću odvojiti.”

Google oglas
Pratite Preko ramena na
Preko ramena - komentari

Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne predstavljaju stavove autora teksta ili uredništva.

Sveže i mirišljavo
cenzura u srbiji.jpg Cenzura
NN
2015/10/16
Italijanska prezimena Čovek se stvarno zove – Mrki Medved!
Milutin Mtrović
2015/4/9
Nafta Rusija i nafta: „Iracionalna prinuda“
Milutin Mitrović
2014/12/1
Vitamini Zašto mislimo da su nam vitamini potrebni
Katarina Marinković
2014/11/20
Nokia 3310 Nokia 3310 - Ikona brenda koji nestaje
Mobitel
2014/11/19
Marketing
Nova godina 2017 u Beograd
Društvance
U međuvremenu
Prijatelji
Srbovanje

Forma keramika

Putospektiva

U zdravom telu, vodič kroz zdrav život

Mobitel