Solidarna kafica
Preko ramena > Kulturni dodatak > Francuska fabrika filmova - Veliki francuski režiseri

Francuska fabrika filmova

Veliki francuski režiseri

Autor Katarina Starčević 2012/2/21 : Tekstovi istog autora

Francuska fabrika filmova jest najstarija fabrika u filmskoj industriji: upravo je u državi sira i šampanjca rođen film. U drugoj polovici 19. i na početku 20. stoljeća Luj Blerio preletio je kanal Lamanš zrakoplovom s dvostrukim krilima, Luj Paster je otkrio cjepivo protiv bjesnoće, u Parizu je podignut Ajfelov toranj, a braća Ogis i Luj Limijer su utemeljili – kinematografiju i film. Izlaskom radnika iz tvornice fotografskog repromaterijala u Lionu započela je era pokretnih slika, a prva su prikazivanja izazvala zanimanje ljudi, pa i šok: film „Ulazak vlaka u stanicu“ djelovao je tako realno da su gledatelji pobjegli misleći da će ih vlak pregaziti.

Jednu je drugačiju vrstu šoka svojim dolaskom u Pariz i na scenu priredio Španjolac Luj Bunjuel (Luis Buñuel), otac filmskoga nadrealizma i jedan od najutjecajnijih režisera u povijesti filma. „Skandal“ je riječ koja je najčešće stajala uz početke njegova stvaralaštva koje je uznemiravalo javnost prikazivanjem nečega posve novoga, neočekivanoga i – zastrašujućega. Bunjuel ostaje jednako zanimljiv i u svojim kasnijim fazama (španjolskoj, američkoj, meksičkoj), a posebno u posljednjoj: povratku u Francusku.

Uz postojbinu je filma vezana još jedna „filmska revolucija“: riječ je o novome valu (Nouvelle Vague), pokretu 50-ih godina 20. stoljeća. Novi je val bio šokantan na svoj način, te je također donio nešto novo i dotad neviđeno. Bila je to pobuna protiv dotadašnje tradicije francuskoga filma, protiv adaptacija književnih djela i komercijalnih filmova. Odbacivanje je literature značilo izlazak na ulicu, u dvorišta i kavane, a kritiziranje je komercijalnih filmova bilo izraženo u poigravanju stereotipnim likovima. Ključna je bila „politika autora“, odnosno uvjerenje da je režiser autor filma te da svako njegovo djelo nosi prepoznatljiv autorski znak. Filmove karakteriziraju izražena seksualnost, provokativne teme, kritika malograđanštine, elementi fantazije i misterija. Novovalovce čini skupina kritičara okupljenih u časopisu Cahiers du cinéma - Fransoa Trifo, Žan Luk Godar, Klod Šabrol, Erik Romer i Žak Rivet. Kritičari su tako postali režiseri-autori, te stvorili reprezentativna djela novoga vala i francuskoga filma uopće.

Element začudnosti i inovacija nisu izostali ni u režisera novijega francuskog filma, bilo da je riječ o majstoru fantazije, Žan Pjer Ženeu (Jean-Pierre Jeunet), ili o „psihološkom manipulatoru“ i pripadniku novoga francuskog ekstremizma, Françoisu Ozonu.

Francuski režiseri

Bunjuel (Buñuel), šarmantni satiričar buržoazije

BunjuelPod utjecajem Langa, u društvu Salvadora Dalíja i proučavajući Frojdovu psihoanalizu Luis Bunjuel (Luis Buñuel) počinje stvarati nadrealne filmske svjetove. Već svojim prvim filmom, „Andaluzijski pas“, Bunjuel najavljuje skandaloznu i stravičnu umjetnost. (Bunjuelovo) rezanje oka žiletom, ljudska šaka na ulici koju netko gura štapom, dlan s rupom iz koje izlaze mravi, čovjek koji vuče dva glasovira s dvama mrtvim magarcima, dvama svećenicima (od kojih je jedan Dalí) i kamenim pločama s „Deset Božjih zapovijedi“ samo su neke od nadrealnih scena Buñuelova i Dalíjeva filma koji su oni opisali kao spoj njihovih snova. Snovi su često mjesto događanja Bunjuelovih filmova, pa se tako u njima odvija i gotovo pola filma „Diskretni šarm buržoazije“. Prema Freudu (koji je podijelio um na nesvjesno, predsvjesno i svjesno) u nesvjesnom se nalazi ono što bi nas moglo jako uznemiriti, no to je potrebno izvući u svjesno i razriješiti. Jedna su od mogućnosti analiziranja nesvjesnoga upravo snovi, koji su puni simbola iz kojih možemo iščitati sadržaje skrivene u nesvjesnom. Upravo preko snova Buñuel ismijava buržoaziju, što je jedna od njegovih omiljenih tema. U snovima (i snovima u snovima) pripadnika buržoazije nalaze se njihovi strahovi od mogućnosti otkrivanja njihovih moralnih prekršaja zataškanih ispod uglađene vanjštine, ispravnog ispijanja martinija i kuća s poslugom. Bunjuel u filmu neprestano prkosi ambasadorima i njihovim elegantnim ženama ne dopuštajući im da završe večeru za bogato uređenim stolovima i tako napune svoje dilerske i preljubničke trbuhe. Osim visokoga društva, Buñuel kritizira i crkvu – u filmu „Andaluzijski pas“ svećenike privezuje za klavir, dok se u „Diskretnom šarmu buržoazije“ osvrće na crkveno licemjerje pokazujući to svećenikovim oprostom grijeha ubojici njegovih roditelja, ali odmah zatim i ubijanju dotičnoga.

Bunjuel je bio štošta, nadrealist, sanjar, satiričar i ateist („Thank God I'm an atheist“ je njegova slavna rečenica), ali prije svega je bio veliki umjetnik.

Nevjerni Šabrol (Chabrol)

ChabrolKlod Šabrol je bio francuski Alfred Hičkok. Mračan i tajnovit. Zaljubljen u misteriju i neočekivane zaplete s iznenađujućim rješenjima. Iako je Hičkok bio uzor i ostalim novovalovcima, Šabrol je najvjernije slijedio holivudskoga režisera, što se očituje u za njega karakterističnim filmovima. Najplodnija je Šabrolova faza ispunjena trilerima à la Hitchcock, kojima je utvrdio svoj stil – „Chabrolesque“. Film iz toga razdoblja, „Nevjerna žena“, pripada tzv. Heleninu ciklusu – 5 filmova čija protagonistica nosi ime Hélene. Šabrol vješto gradi svoje trilere, u pozadini uvijek dajući naznake onoga što će uslijediti – iako smo isprva suočeni sa sretnim bračnim odnosom Hélene i Charlesa, pripadnika više klase, ozbiljna i napeta glazba, koja neodoljivo podsjeća na Hitchcocka, udara lagani kontrast toj idili. Ono što narušava njihov brak jest treća osoba, Hélenin ljubavnik, kojega Charles, gonjen znatiželjom, odluči upoznati. Slijedi šabrolovski začuđujući obrat, jer Šarl, pristojan i fin gospodin, ubija ljubavnika, iako se čini da to nije bila prvotna namjena njegova posjeta. No neobično tu ne staje: Charles se preobražava u proračunatog ubojicu koji nakon zločina pomno očisti i spremi sve za sobom, a leš umota u preljubničke plahte i usred bijela dana strpa u prtljažnik auta. Šabrol u svojim trilerima često ima figure grabežljivca i žrtve, kao i ovdje. A budući da je žrtvino nemoralno ponašanje učinilo grabežljivca grabežljivcem, grabežljivac zapravo sam postaje žrtva i njegovo djelo biva gotovo opravdano. režisera je vrlo intrigiralo zlo u čovjeku, kao i njegov otklon od uobičajenoga ponašanja. U njegovim je filmovima zlo često bilo upravo u pripadnicima višega društva, koji su svoja nemoralna djela mudro skrivali iza klasnoga statusa – a Šabrol je pred gledateljima nemilosrdno razgolićivao te uzorne građane.

Umjetnik atmosfere, Hičkoka i zle prirode...

Godar živi svoj život

GodardFilmovi Žana Luka Godara (Jean-Luc Godard), kao i sam režiser, žive svoj život. Iako koristi postupke karakteristične za novovalovce, kao što su improvizacija teksta, montažni rezovi, brza promjena scena, Godar uspijeva neke potupke učiniti tipično svojima. Tako dugi kadrovi postaju svojestveni upravo njemu, te se često u literaturi spominje poznata desetominutna scena gužve u prometu u koju je zapao bračni par iz njegova filma „Vikend“. U filmu „Živjeti svoj život“ Godar koristi kameru i za česte krupne planove likova ili predmeta oko njih, bez neke posebne svrhe, a njegovo je poigravanje kamerom posebno izraženo u scenama razgovora dvoje ljudi koji su snimani s leđa. Ovim neobičnim kutom snimanja režiser zapravo nema namjeru gledateljima uskratiti pogled na lica glumaca, jer ih tek malo poslije ipak prikazuje, već je jednostavno riječ o iskušavanju nečega novoga. Puni naziv filma „Živjeti svoj život: Film u 12 scena“ naznačuje da se radnja odvija u 12 scena, a prije svake od njih stoji kratak sadržaj onoga što slijedi – što je još jedan njegov postupak. U Godarovu je prikazu života prostitutke Nane, kao i u mnogim drugim njegovim filmovima, primjetan utjecaj stila poznatog pod imenom cinéma vérité: stila dokumentarnoga snimanja. Nadalje, režiser svoj stav o kapitalizmu ne iznosi konkretnim kritiziranjem, nego radi upravo suprotno – gomila simbole potrošačkoga društva i popularne kulture. Tako se dio radnje filma odvija u prodavaonici ploča ili u kafićima, Nana ima modernu frizuru, u jednom dijelu filma džuboks donosi prelijepu melodiju, i tada hit pjesmu, „Ma môme“, Jeana Ferrata (koju u filmu pusti sam pjevač), a u kinu upravo igra Trifoov film „Jules et Jim“. Ferratova pjesma i pjesma na koju Nana pleše gotovo su nezaboravne scene, kao i ples iz filma „Bande à part“, a to potvrđuje i veliki Godarov štovatelj, Quentin Tarantino: „Činjenica da nije riječ o mjuziklu, a on zaustavlja film kako bi imao glazbenu sekvencu, čini sve još slađim.“ Nekoliko desetljeća kasnije i sam će Godar postati dio popularne kulture, kada grupa Nouvelle Vague iskoristi netom spomenuti isječak filma „Bande à part“ kao spot za svoju pjesmu „Dance with me“.

Trifoovoa noć

TrifoFransoa Trifo (François Truffaut) je inspiraciju pronalazio u vlastitome životu – iako je taj život bio nesretan. Prvi njegov film, „400 udaraca“, donosi priču o tužnoj mladosti Antoinea Doinela, alter ega samoga Truffauta. Njegov je alter ego glavni protagonist još četiriju filmova (glumio ga je Jean-Pierre Léaud), a s vremenom i Trifo staje s one strane kamera i glumi – u filmu „Američka noć“. Kao strastveni zaljubljenik u filmove odlučuje snimiti film o snimanju filma, smatrajući kako je snimanje uvijek zanimljivije od samoga filma. Snimanje podrazumijeva brojne probleme i nezgode do kojih može doći (mačka koja ne surađuje s režiserem, smrt glumca), kao i manje i veće afere i svađe. Film je sniman kao dokumentarac i prikazuje stvarne situacije do kojih dolazi za vrijeme snimanja jednoga filma. Kako su odlike filmova novoga vala i intertekstualnost i intermedijalnost, one ne izostaju ni u Truffauta. Već je u samoj radnji (film u filmu), kao i u nazivu filma zamjetljiv postupak intertekstualnosti: na francuskom „La nuit Américaine“ označava holivudsku metodu snimanja noćne scene za vrijeme dana koje pomoću filtera djeluju kao da su zaista snimane noću (na engleskom „day for night“). U filmu su korištene scene iz njegovih prijašnjih filmova, a u prilog tekstualnosti idu i knjige koje je naručio režiser Ferrand (Truffaut) - to su studije o režiserima kojima se divi (Buñuel, Bergman, Hitchcock, Godard, Rossellini). U fokusu je ovoga žanra (filma o snimanju filma) svakako režiser filma u filmu, čiji je raspon posla golem (baš kao i samome Truffautu): od stvaranja snijega za vrijeme lijepoga vremena do ponekad mukotrpne suradnje s glumcima. Ovaj je film točka na njegovu ideju o režiserima-autorima - režiser zaista jest umjetnik.

Romerovo koljeno

RomerErika Romera (Éric Rohmer) su od djela više zanimale misli: a na toj je svojoj filozofiji izgradio filmove. Film „Claireino koljeno“ pripada njegovu ciklusu „6 moralnih priča“ – svaka priča govori o kušnji zauzetoga muškarca pri susretu s nekom drugom ženom. Riječ je o fizičkoj privlačnosti, a u sukobu ljudskosti i životinjskoga instinkta ipak uvijek pobijedi prvo. Ljubavne se zavrzlame i peripetije Rohmerovih filmova gotovo u pravilu odvijaju na prekrasnim plažama i ljetovalištima, prekrivenima čistim plavim nebom i obasjanima suncem. U filmu „Claireino koljeno“ protagonisti svoje ljetne dane provode na zelenim travnjacima smještenima uz jezero. Zaručeni Jerome svoje zaruke preispituje zbog dviju djevojaka – 16-godišnje Laure i njezine starije sestre Claire. Na svojevrsni ga eksperiment (zavođenje Laure) ponuka njegova prijateljica Aurora tražeći tako materijal za svoju priču: njezinim eksperimentom on ujedno provjerava stabilnost svojih zaruka. Budući da je Laura maloljetna, Aurora svoju potencijalnu priču i njihovu potencijalnu vezu definira Nabokovljevim romanom „Lolita“. A nakon očekivanoga neuspjeha, Rohmer svome protagonistu nudi novi izazov – Claire. U dugim i čestim razgovorima o muško-ženskim odnosima, u koje je režiser često stavljao likove svojih filmova, Jerome prijateljicu obavještava o razvoju eksperimenta, te sam nudi novi. Konstatacijom da svaka žena ima neku ranjivu točku koja muškarcu predstavlja predmet žudnje, on objašnjava svoju opsjednutost Claireinim koljenom. Udovoljivši svojoj želji tek jednim dodirom koljena, Jerome ostaje vjeran zaručnici i Rohmerovu uobičajenu tijeku filmova.

Iako se Romerov stil našao na udaru poznate kritike lika Genea Hackmana u filmu „Night moves“ („Pogledao sam Romerov film jednom... Bilo je to kao da gledate boju kako se suši.“), u bujici je novovalnih tehnika, teških drama i trilera, taj stil zapravo osvježavajuć.

CÉLINE ET JULIE ET RIVETTE

Jacques RivettePotpuno nekonvencionalan i potpuno drugačiji, u duhu novoga vala, Žak Rivet (Jacques Rivette) je tvorac romantičnih, tajanstvenih, komičnih i fantastičnih konstrukcija. I ponekad nevjerojatno dugih (film „Out 1“ traje čak 13 sati!). Miješanjem četiriju obilježja Rivetteova stvaralaštva nastaje magična bajka o Céline i Julie, „Céline i Julie idu na jedrenje“. Dvije djevojke otkrivaju kuću u kojoj se iz neobjašnjiva razloga neprestano ponavlja isti dan. Iako je film sniman i dokumentarnim stilom, s realističnim prizorima, radnja je sve samo ne realna. Rivette je iz svoje mašte izvukao kuću s misteriozno ponavljanim danom i u nju doveo djevojke koje i same svoje vrijeme najčešće provode lutajući fantazijom. Pojedinačnim ulaskom u kuću njihovi sati nestaju u zaboravu, svojevrsnoj amneziji, a za prisjećanje dijelova toga istoga dana služi bombon koji, izašavši, pronalaze pod svojim jezikom. Za magične je elemente, osim Rivettea, zaslužan i Lewis Carroll, odnosno njegova „Alisa u zemlji čudesa“. Tako Célineino trčanje na početku filma pri kojem joj ispadaju stvari podsjeća na Carrollova Bijeloga zeca, a kuća u koju djevojke ulaze jest novi svijet, baš kao i rupa u koju Alisa propada. Dok Alisa u zemlji čudesa upoznaje šaroliko društvo (od Ludoga klobučara do Crvene kraljice), Céline i Julie upoznaju udovca, njegovu bolesnu kći i dvije žene koje se bore za udovčevu naklonost. Bombon koji vraća sjećanje Rivette duguje i Carrollu i Marcelu Proustu (kolačić madlen umočen u čaj). A mašta se počne miješati sa Célineinom i Julieinom stvarnošću kada one odluče prodrijeti u tu svakodnevnu priču i spasiti djevojčicu od smrti koja ju čeka na kraju dana. Rivette je ispreplitanjem vremenskih razina (prošlosti i sadašnjosti) stvorio novu stvarnost.

Svojim eksperimentima i maštom Rivette stvara kompleksna i začuđujuća djela.

On će promijeniti vaš život – Žene

Jean-Pierre JeunetFilmovi fantazije su mjesta na kojima najčešće pronalazimo Žan Pjer Ženea (Jean-Pierre Jeunet). Nakon kanibalističkih delikatesa i kradljivca snova, Jeunet slika jedan posve novi svijet: nevjerojatnu sudbinu Amélie Poulain. Vizualni je majstor prosuo svoju magičnu prašinu nad Parizom i pretvorio grad u čudesnu bajku smještenu u realnosti. „Amélie“ je priča o naoko običnoj, ali zapravo posve neobičnoj djevojci koja ljudima oko sebe čini dobra djela. Početak je filma tipično Jeunetov: pripovjedač na karakterističan način upoznaje gledatelje s likovima, uz nekoliko osnovnih podataka (čime se bave, te što vole, a što ne vole raditi). Kao i obično, Jeunet u filmu okuplja nesvakidašnje likove s njihovim nesvakidašnjim osobinama. U čitavom je filmu fokus na Amélie koja kao mala fotografira razne oblike oblaka (medu, zeca) i druži se s izmišljenim prijateljima, a kao odrasla se zabavlja bacanjem kamenčića, brojanjem orgazama u Parizu i promatranjem lica ljudi u kinu dok gledaju film. Budući da Jeunetovi likovi imaju i posve nesvakidašnje poslove, tako i Amélie, osim što konobari, stavlja osmijehe na lica ljudi čineći dobra djela. Jednom čovjeku vraća staru kutijicu krcatu dječjim uspomenama, tatinoga patuljka šalje na put oko svijeta, svom bolesnom susjedu snima kazetu s neobičnim događajima, a zbog žalosnoga nepriznatog pjesnika, koji zalazi u kafić, ispisuje na zid stih njegove pjesme. Među fantastične je elemente Jeunet ubacio i ponešto romantike, u obliku skupljača slika ljudi koji bacaju svoje neuspjele fotografije iz fotoautomata. U prozračnom spoju dominantne crvene boje filma, blještavila sunčanoga Pariza, osmijehom popraćenih dobrih djela i umiljata Amélieina lica nastaje nevjerojatna priča.

Jeunet nije za svakoga – on ne stvara uobičajene filmove. A oni koji ga vole.. ..njima bi mogao promijeniti život.

Ispod ozona

François OzonEnfant terrible francuskoga filma s kraja 90-ih, Fransoa Ozon (François Ozon), nadimak je zaslužio istraživanjem seksualnosti, brutalnosti i izopačenosti psihe u svojim filmovima. Kao pripadnik novoga francuskog ekstremizma, skupine koja odlučno razrješava sve tabue i otvoreno progovara o mesu, krvi i seksu, Ozon je percipiran kao provokator. Njegov film „Les amants criminels“ sadrži eksplicitan prikaz bezobzirnog ubojstva i seksualnog odnosa, a „Gouttes d'eau sur pierres brûlantes“ donosi priču o homoseksualizmu, transvestizmu, operaciji spola i miješanju seksualnih partnera. Sklonog i mračnim, psihološkim dramama, režisera uspoređuju i s Hičkokom i Šabrolom. Drama „Ispod pijeska“ tematizira gubitak voljene osobe: za vrijeme supružničkoga boravka na plaži muž nestaje, a Ozon temu pronalazi u sjećanju iz djetinjstva. Ostavši sama, žena se teško miri s tim. Odnosno, potpuno negira taj događaj i zamišlja da je njezin muž još uvijek živ. O strašnoj boli zbog gubitka drage osobe Ozon je prije snimanja razgovarao s ljudima koji su doživjeli takav udarac, te u filmu veću pozornost pridaje praćenju duševnih promjena žene, nego samoj radnji. Odlučivši se za negiranje novonastale situacije, žena je ostala u prvoj od četiriju faza žalovanja: njezin muž još uvijek živi s njom, doručkuje s njom i razgovara s njom. Iako pokušava krenuti dalje sa životom (viđa se s drugim muškarcem), to nije moguće sve dok ne prihvati činjenicu da njezinoga muža više nema. Ozon tako strpljivo i pažljivo promatra gradaciju njezinih reakcija koje započinju rezigniranošću, a završavaju u užasnutom, nijemom šoku.

Ozon provocira publiku stavljajući ju pred stravične prizore. Ali prije svega, on ju šokira.

Tekst ustupili prijatelji sa portala moj-film.hr

Google oglas
Pratite Preko ramena na
Preko ramena - komentari

Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne predstavljaju stavove autora teksta ili uredništva.

Sveže i mirišljavo
cenzura u srbiji.jpg Cenzura
NN
2015/10/16
Italijanska prezimena Čovek se stvarno zove – Mrki Medved!
Milutin Mtrović
2015/4/9
Nafta Rusija i nafta: „Iracionalna prinuda“
Milutin Mitrović
2014/12/1
Vitamini Zašto mislimo da su nam vitamini potrebni
Katarina Marinković
2014/11/20
Nokia 3310 Nokia 3310 - Ikona brenda koji nestaje
Mobitel
2014/11/19
Marketing
Nova godina 2017 u Beograd
Društvance
U međuvremenu
Prijatelji
Srbovanje

Forma keramika

Putospektiva

U zdravom telu, vodič kroz zdrav život

Mobitel